Tematika – bitna ili beskorisna?

Sljedećih 12-ak dana sam na prisilnom odvikavanju od igara i aktivnosti koje njima gravitiraju. 🙂 U prijevodu, otputovah kući za Uskrs i ostavih ne samo društvo nego i sve svoje igre jedno 650 km sjevernije, tako da ću živjeti na dobrim uspomenama dok se ne vratim i dobijem fiks.

Naravno, neće me to spriječiti da barem nešto nadrobim, tim više što treba ubiti vrijeme nekako. Imao sam dosta ideja o postovima, kao što sam i napisao u prethodnom, pa da krenem (nikakvim) redom. Htio sam se dotaknuti „teme“ i koliko mi jest ili nije bitna. Uzmimo u obzir da se tu radi čisto o osobnim ukusima, „you do you“, kao što se kaže. 🙂

Tematika igara. Ja bih rekao da kod mene doslovno ovisi o igri i ovisi što igra tvrdi da želi postići, što se može očekivati, kakav je hype? Imam nekoliko primjera iz vlastite kolekcije.

Primjer prvi: Terraforming Mars. Obožavam tu igru, jedna mi je od prvih težih igara koje smo nabavili i naučili, jako je često igramo; u posljednjih godinu dana igrali smo je 18 puta, što je dosta često uzevši u obzir da već sad imamo previše igara da bi sve redovito došlo na stol.

Terraforming Mars mi je igra koja ima skladan spoj različitih mehanika koje volim, lijep euro koji ima taman onoliko interakcije među igračima koliko mi odgovara, traje taman toliko da se nitko ne uspava… Svaki put kad partija završi, bez obzira na to jesam li pobijedio ili ne, osjećam se ispunjeno i nemam feeling da sam potratio par sati života. Ali tematika? Imam li osjećaj da actually TERAFORMIRAM MARS? Nemam. Mogu li vizualizirati pustinje Marsa i kupole gradova te neke džungle, šumetine koje se stiskaju uz te gradove? Ma kakvi. Ne vidim oceane, ne osjetim kisik, a kad „izgradim“ neku „građevinu“ (tj. odigram karte s building tagom) uopće nemam osjećaj da sam… izgradio građevinu. Možda zato što se sve zasniva na kartama, igra je 80% vremena cube pusher, ali uopće mi ne smeta! Zabavljen sam izborom karata, pokušavanjem da si složim neku sinergiju i da mi engine opstane da se uopće ne stignem baviti mišlju kako niti najmanje ne osjetim temu igre.

Primjer drugi: Tapestry. Tapestry sam nabavio jer sam htio civilizacijsku igru, a svi mi rekoše da je Through the Ages prekomplicirana, preduga, naporna. Tapestry sam najčešće igrao u dvoje, nešto malo u troje i jednom u petero. Najzanimljivije je bilo u petero, naravno. Ne volim Tapestry ni najmanje zato jer sam očekivao temu, očekivao sam da će me biti briga koju civilizaciju igram, koju tehnologiju sam otkrio; nadao sam se da ću na kraju igre moći ispričati priču svoje civilizacije. Što sam dobio? Krkljanac i tjeskobu, opsjednutost činjenicom da nikad nemam dovoljno „gljiva“ ili „debelih ljudi“ za ono što želim, a da ne spominjem potpuni diskonekt između stadija svoje civilizacije i tehnologije koju otkrivam. Makers of fire kojima je upravo palo na pamet da bi bilo dobro otkriti žarulju, dok su istovremeno na military tracku taman negdje na početku i bave se mišlju o strijelama i luku. Čita li itko „imena“ svakog action spacea na trackovima? Ja ne. Kod nas doma nitko ne. Svi kažu „pomaknut ću se OVDJE, dobijem tapiseriju i platit ću za ovu kuću koju ću stavit u ovu rupu u gradu“. Action space ti kaže što je točno tvoja civilizacija otkrila u tom trenutku ali nikog prokleto nije briga! A mene iz nekog razloga to ljuti jer zbilja želim ispričati priču svoje civilizacije! Teško mi je opisati taj osjećaj frustriranosti i beskorisnosti kada igram Tapestry, gledati nered u tehnologiji (a ako pokušam tematski igrati npr uzimajući tehnologiju koja ima smisla, popušim debelo jer se često dogodi da je to posve neoptimalan put).

S pravom možete pitati u čemu je razlika između Terraforming Marsa i Tapestryja, kad se svodi maltene na iste stvari? Evo, ne znam. Možda zato što Terraforming Mars meni nikad nije obećavao priču niti se pretvarao da ću dobiti taj opipljiv osjećaj teraformiranja Marsa? Otkud znam, teško je kvalitativno i nepristano obraditi te osjećaje. Tapestry mi je obećao civilizacijsku avanturu, ali ne osjećam slobodu igrajući tu igru, osjećam pritisak da radim optimalne poteze bez obzira što nemaju smisla tematski, civilizacijski; ne čitam tekst i imena akcija jer nemam potrebu za tim, ta informacija mi nije bitna… Na kraju igre imam neke merrymakere koji su bili makers of fire pa su bili truli kapitalisti pa su ušli u age of discovery da bi na kraju bili neki pirati; totalni džumbus od „civilizacije“.

(Za razliku od Tapestryja, Through the Ages ima „linearnu“ priču koja ne pati od tog diskonekta, te dok je također cube pusher, osjetiš da vrijeme prolazi, ulaziš u nova doba, imaš korupciju ako gomilaš resurse, moraš hraniti narod onim što produciraš, ovisno o tome kakvu vladu imaš toliko ovih ili onih akcija imaš na raspolaganju, tvoje građevine ti daju takve i takve bonuse i snage… Opet me možete pitati kako to da dvije tako slične igre imaju na mene toliko oprečan efekt, ali evo ne znam, zato rekoh da je stvar ukusa i osobnog dojma :D)

Primjer treći: Spirit Island. Igra u kojoj osobno temu mogu opipati i doživjeti je kao ni u jednoj igri dosad, osim možda Machini Arcani. Čim stavim igru na stol zamišljam Dahance kako se vrpolje u kutiji, vidim explorere kako dolaze brodovima do obala. Kada sam igrao onog spirita, Ocean, čuo sam invadere kako vrište dok se utapaju kada sam ih povukao s obale u svoj ocean i poslije sam im čuo utopljene duše kako negoduju kada sam ih trejdao za energiju. Kad kažem „čuo“ ozbiljno kažem, zamislio sam to sve i vizualizirao i čuo te vriskove, totalne halucinacije. Imena moći su deskriptivna i pomažu mi stvoriti ugođaj, eventi su fantastični i osjetim otok kako oživljava. Kada se kao spiriti dogovaramo što da napravimo zagovaram da se Dahance baš ne pobije ako se ne mora, roleplayam neku ulogu njihovog zaštitnika… Kada bih maknuo tu svu tematiku i pogledao čistu mehaniku igre vjerojatno bi bilo dosadno, tako da mogu i shvatiti neke koji su rekli da im je igra dosadna i suhoparna. Naravno, ako igru promatraš čisto mehanički dobiješ „plati tri da bi gurnuo dva i dao tri demidža“. Ja u svojoj glavi, pak, imam film koji ide ovako: drevni Zov Divljine odlučio je provjeriti što se zbiva na sjevernoj strani otoka, osjetivši da bi u brdovitom predjelu sjevernih planina moglo doći do problema (bit će ravage u mountainu, damage od 4 – blight) ako svoju pažnju ne usmjeri prema tim obroncima i proširi svoj utjecaj (growth – add presence). Pa da, mogao bi lukavo privući barem dvojicu istraživača u obližnju džunglu, zašto ne, pa dugo nije okusio strah svog plijena dok panično u vječnom zelenkastom sumraku krošnji traži koja od zvijeri će mu biti krvnik i osloboditelj (push 2 explorers, 1 fear +  u džungli je beast token, možda event bude milostiv). Zov, oporavljajući se još od prošlog puta, kada je dao gotovo svaki atom svoje energije za obranu pješčanih dina sjeveroistočno od središnjih močvara, mora uložiti to malo energije što je stekao odmarajući se između generacija, nadajući se da će Nasmiješeni Varalica sjetiti planine i obraniti je do kraja, tako da trud ne bude uzaludan („E, ja mogu gurnuti ova dva tamo i akobogda event će aktivirati zvijeri, možeš li ti napraviti nešto s ovim gradom ili barem defendati?“). Varalica je, umirući od smijeha, posegnuo u svoju vreću trikova i devastirao grad, ali, oh, bogovi drevni i bogovi novi, činivši to zapalio je i sami kamen planine (overenthusiatic arson – otkrivena karta je imala fire element)!

Tako nekako 😉 Sve to prođe mojom glavom tijekom spirit faze, brže nego što mi je trebalo da to sve natipkam, naravno. Zato volim Spirit Island – tko zna, može i hoće uspjet će aktivirati svoju maštu i izvući iz te igre 450% onoga što je prvotno igra obećala da će ti donijeti na stol. Takav osjećaj mi nije potreban prilikom igranja TM-a, a htio bih ga osjetiti prilikom igranja Tapestryja, ali ne uspijevam.

Roleplaying. Vjerovali ili ne, ali nisam nikad igrao D&D, volio bih probati s nekim iskusnim, ali nije mi teško roleplayjati bilo što, ukoliko je podloga dobra. Doduše, euro igre ti baš ne daju prostora za roleplay jer počesto to nije poanta i šteti ti engineu, ali može se, ako ima volje, u određenoj mjeri.

Mene baš zanima kakve filmove vi vrtite u glavi dok igrate? „Gledate“ li u svojoj glavi  šou koji se odvija na stolu pred vama ili ste usmjereni na statistiku i optimalne poteze, a sav flavour text i art i tema su vam suvišni? Ima li igara koje u vama izazivaju slične halucinacije kao u mene Spirit Island? Ima li nekih koje su vas razočarale po tom pitanju? Recite.