Prvorođeni

Najteže je početi, kažu, a još je teže kada imaš flešbekove na sve svoje minule godine blogganja. 😉 Prije nego se ovo pretvori u sjetno prisjećanje „mladosti“ (reče on u trideset i trećoj kao da ima tristo, barem), presjeći ću sam sebe u korijenu i samo reći da sam tijekom srednjoškolskih i fakultetskih dana pisao blog (onako random crap) na dnevnoj bazi. Onda su se pojavili život, ljubav i posao pa je sve nekako palo u osmi plan. Sjećam se samo faze kada je sve počelo trnuti i odumirati koliko sam se mučio s inspiracijom i voljom stoga se nadam da toga neće biti sada; ne smijem si postaviti prevelika očekivanja.

Uglavnom, posljednjih nekoliko dana sjedim i razmišljam čime krenuti (naravno da mi je Spirit Island na pameti non stop i sanjam tu igru), nikako da se odlučim pa rekoh: „Ajde da barem NEŠTO objavim, čisto da krenem, ne mora biti ništa konkretno!“ I neće biti, a shodno tome i kategorija ovog posta će biti „svaštara“. 😛

Koliko boardgaming iskustva imam? Malo, rekao bih. Pokušavam se sjetiti kada je Tina, frendica koja je kriva za sve, došla natrag iz Belgije, gdje je bila na nekoj razmjeni studenata, i rekla da je igrala neku fenomenalnu igru imena „Catan“ (naravno… :P). Čini mi se da je bila 2017.

(kopa po OneDriveu u potrazi za slikama… ne nalazi ništa… pizdi na posvemašnji krš u albumima sa slikama… proklinje moderno doba… ide da se smiri…)

Da, ne mogu sada definitivno pronaći, Mario moj bi znao do u sekundu kada se što dogodilo. Ono što znam je da smo izigrali Catan (a veoma uskoro i Ticket to Ride Europe) do besvijesti! Toliko da se više svima gadilo, sve dok nisam onako naivno odlučio pogledati „čega još sve ima“ i mislim da je prva igra na koju sam naletio bila Scythe. Sjećam se trenutka kada sam je i kupio, u Carti, bio je Orange Bike Ride i po završetku biciklijade smo odjurili u Cartu, tamo popili kavu u kafiću ispred, a ja sjedio s kutijetinom na koljenima i mazio je kroz celofan. Iskeširao oko 700 kn (toliko je bila čini mi se) i umro u Gospodu jer se nije moglo kupiti na barem dvije rate. Vožnja doma sa Scytheom koji visi s volana je bila veoma zabavna, moram priznati, ali uspio sam i odmah sam zaronio u kutiju i počeo vrištati od sreće govoreći kako je ovo sto pedeset osam tisuća puta bolje od Catana, glupi Catan, dosadni Catan, jednostavni Catan… Pravila Scythea sam, naravno, već znao jer sam odgledao sto videa pripremajući se za veliki dan.

I eto, ajmo reći četiri godine poslije imamo problem da više ne znamo što bismo igrali, od sve te silne ponude, a nemamo nego jedva dvadeset i kusur igara na policama. Užasno skromno, kada se uzmu u obzir tuđe kolekcije, ali stvarno sam usporio drastično u posljednje vrijeme jer mi je stvarno glupo da nam večer prođe u kukanju da ne znamo što bismo, a karton curi van s polica eto kolika je gužva u Kallaxu. Radije pimplam postojeće igre i nabavljam ekspanzije za one koje nam se stvarno sviđaju.

Tako da, eto, to su neki početci, trenutno stanje je takvo kakvo je da dosađujem i bogu i narodu kuknjavom oko preskupih kickstartera i igara koje, realno, vjerojatno ne bih igrao toliko često da bi opravdale svoju astronomsku cijenu. Kao što rekoh pri početku, trenutno smo u fazi Spirit Islanda i odgovorno tvrdim da mi je to najbolja igra ikad i nastavit ću to tvrditi dok ne naiđe nešto bolje. 😛 Uvijek postoji nešto bolje. Sretan sam jer smo uspjeli SI natjerati do vrha što se sadržaja tiče (skoro do vrha, imamo obje ekspanzije, a kolegica iz Njemačke me obradovala informacijom da je našla i poslala Promo Pack 2; tako da nam nedostaje samo Promo Pack 1!) i s obzirom na količinu sadržaja i kombinacije koje igra nudi (u vidu spirita/scenarija/protivnika) ne vidim da će ikad postati predvidljiva i dosadna. I mogu slobodno reći da se zbilja veselim mogućnosti da izbace još koju ekspanziju; ovo je tip igre gdje je novi sadržaj uvijek dobrodošao da poveća krš koji već postoji.

U nekom od sljedećih postova htio bih se dotaknuti malo različitih mehanika u igrama i reći koje su mi najdraže i koje su mi najmanje drage, a imam u planu i spomenuti tematiku u igrama i koliko mi (ni)je bitna te što se događa u mojoj glavi kada igram bilo što (bujna mašta čuda čini :P). Pa malo pomalo.